• KNJIGA ZA VIKEND: Aleksandra Idvorjan preporučuje našim čitaocima

    Preporuka koju smo vam pripremili ove nedelje skreće pažnju na mlade ljude i njihov odnos prema svetu. Reč je o romanu „Deseti život“ Saše Savanović, koji je bio u najužem izboru na NIN-ovu nagradu za najbolji roman u 2018. godini. O njemu je pisala Aleksandra Idvorjan.   „Recimo da je u pitanju roman koji je […]

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    KNJIGA ZA VIKEND: Aleksandra Idvorjan preporučuje našim čitaocima

    Preporuka koju smo vam pripremili ove nedelje skreće pažnju na mlade ljude i njihov odnos prema svetu. Reč je o romanu „Deseti život“ Saše Savanović, koji je bio u najužem izboru na NIN-ovu nagradu za najbolji roman u 2018. godini. O njemu je pisala Aleksandra Idvorjan.

     

    „Recimo da je u pitanju roman koji je najlakše svrstati u lirski. Međutim, ako bismo ga (kao sada ja) komentarisali po onome od čega je satkan bio bi to roman u kom se utisci i situacije opisuju gotovo mehanički. Hitro, nezaustavljivo, u „Desetom životu“ priča teče brzo, kao sa lakoćom, dok je suština ovog romana upravo u toj površnosti, naizglednom toku zbivanja usred grada punog nezbivanja.

     

    Grad je Beograd, mada može biti bilo koji drugi u kom žive stari i mladi – prvi koji su nešto iskusili, a drugi, ovi glavni zarad kojih je i nastala ova knjiga, koji u pokušaju da nešto duboko iskuse, u tome ne uspevaju.

     

    Oko nas svuda, ne samo u Beogradu, previše uzbuđenja. Žurke, kretanja, noćobdijanja, droga, alkohol, gužva, mladi, mnoštvo događaja. U fokusu romana su mladi, oni rođeni osamdesetih i devedesetih (i sama autorka deo je te generacije), milenijalci, koji su svoje ličnosti izgrađivali u vreme kada je sve oko nas bilo u raspadanju. Oni mladi (ili mi mladi) koji su (smo) odrastali nenaučeni da bi trebalo verovati, u čoveka i ideju, od starta naviknuti na urušene sisteme vrednosti, mladi pred kojima je prostor za sve, a koji od toga nemaju ništa. Mladi koji, otuda, borave u međuprostoru.

     

    Najlakši su provereni pristupi – biti u grupi, prepustiti se, biti u poznatom okruženju, uklopiti se, biti deo, pripadati… Sve se to nauči brzo. Udisati svež vazduh, gledati kroz ljude.

     

    Opisivanje likova istovremeno je i opisivanje situacije. Previše odnosa, lakih, usputnih, naizgledno bliskih, ali u biti večito distanciranih. Previše komunikacije, u kojoj se govori da bi se govorilo, a ne da bi se pretresao dublji smisao, ili čak nalazio. Previše svega što liči na socijalnu uklopljenost, kvalitetnu adaptiranost. Previše kretanja i „otpadanja“ dok je u korenu svega stagniranje.

     

    Kraće rečeno, utrnuće. Praznina, jaz, distanciranost, kolektivna depresija.

     

    Junaci romana, ili učesnici života danas, gotovo su nemi

     

    Svako angažovanje je prividno, junaci romana, ili učesnici života danas, gotovo su nemi, otupeli, laki na konzumaciji doživljaja i situacija, u konstantnom kretanju oko ničega.

     

    Ti si šarmantan, ti si zavodljiv, ti si tako drag. Ti si dostojanstven i vedar, već odavno navikao da ništa ne osećaš suviše snažno. Ti si čovek o kom se govori. Ti si čovek koji govori o drugim ljudima. Ti si poželjno društvo. Ti si opšte mesto. Ti si kao engleski jezik. Small talk. Gotovo kič. Prazna priča. Servisna informacija. Pop kultura. U svačijim ustima. Ti si deo sveta. Ti nisi drugi, ti si neko drugi. Ti si beživotna stvar, mrtva priroda. Ti si kao maketa, skulptura u prirodnoj veličini. Podsećaš na osobu.

     

    Tu je i junakinja, ona koja nas vodi kroz roman, koja i izgovara njegove fragmente (ceo roman se sastoji od njih. Kao da je ceo stvoren od kadrova koji se smenjuju, bez značajnijih objašnjenja). Deo je ove generacije, deo je jednog površnog kretanja kroz prostor, deo jedne ljubavne priče bez ljubavi. Na mahove, ona uspeva da registruje sve što se zbiva oko nje, da pojmi smisao celog besmisla oko nje. Na mahove, ona pokušava da se uživi, da deautomatizuje svakodnevicu, međutim, i sama je isuviše zaglibljena u nepoverenje, oprez, neprepuštanje.

     

    Tako sam obična, tako nasrtljiva, tako nedolična, tako nezasita… Ja postojim jer se izgovaram, ja sam vampir zato što sam žrtva, patim jer ne osećam, brkam prezir, oduševljenje, očajanje, ljubav. Ja plačem. Ta slika je dokaz. Ja sam veštačka inteligencija koja želi da postane čovek.

     

    Zašto je ovaj roman za preporuku?

     

    Ako je roman pun sadržaja koji upućuju na utonuće, čamotinju, nepronalaženje, zašto je za preporuku?

     

    Jer nosi optimizam. Ili ga makar najavljuje. Sama činjenica da u „Desetom životu“ upoznajemo junakinju koja nam predočava svet koji je okružuje, u kojem i sama deluje, pokazuje da postoji šansa. Da postoji pravi izbor, a ne mehanički, usputni, da postoji prilika da se život iskoristi i ispuni smislom. Da je mačjih devet života nedovoljno za čoveka kojem je važno da se probudi iz višedecenijske usnulosti. I da je upravo deseti život šansa za pravi početak. Garancije nema, ali računaju se i pokušaji. I veoma su važni.“

     

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • Prijavite se na naš newsletter i jedanput nedeljno najvažnije vesti iz Zrenjanina i okoline stizaće na vašu e-mail adresu.

    Komentari 1

    1. bilo bi lepo kad bi se autor javio, privatio moje izvinjene, greske i sto je sve pre znala da je ne stalo. tesko je … ali… svako valjda zasluzuje drugu sansu…. nekad negde… meni nije ostalo jos puno ja sam svoje putavnje zavrsio… samo bih v0leo pogled jos jednom u te oci ,dodir. patetika… kad covek ostane sam i kad mu se blizi kraaaj…

    Napiši komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


    NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Kultura